Presuda Suda Europske unije broj C-52/18 od 29. siječnja 2018. donosi nekoliko bitnih zahtjeva koji se nameću trgovcu pri postupanju u čestom slučaju prigovora potrošača glede nedostatka određene robe.
Istovremeno navedena presuda rješava i određene nedoumice koje su se u praksi trgovaca pojavile prilikom rješavanja nastale situacije u odnosu potrošača i trgovca i njihovih dužnosti. Postupanjem trgovca u skladu s navedenim zahtjevima osigurava se poštivanje prava potrošača, ali i zaštita vlastitog interesa trgovca od potencijalnog sudskog spora i moguće naknade štete.
Stoga je cilj ovog članka kroz kratku analizu spomenute presude i okolnosti konkretnog slučaja izložiti hodogram koji bi trebao omogućiti lakše snalaženje trgovaca prilikom postupanja i rješavanje podnesenog prigovora potrošača, a u skladu s postojećim zakonskim obvezama i tumačenjem Suda Europske unije u spomenutoj presudi.
Spor povodom koje je donesena predmetna presuda nastao je između potrošača g. Fülla i trgovačkog društva Toolport radi kupljenog šatora za koji je g. Fülla tvrdio kako ima određen nedostatak te zatražio njegovo otklanjanje od Toolporta. Mjesto u kojem bi se utvrđivanje i otklanjanje nedostatka trebalo izvršiti nije bilo ugovoreno između dvije stranke. Potrošač je zahtijevao da se isti otkloni u njegovom mjestu boravišta. Toolport je prigovor g. Fülla odbio kao neosnovan, a pritom društvo nije navelo kako bi šator g. Fulla trebao dovesti do sjedišta tog društva niti je društvo ponudilo predujmiti troškove tog prijevoza.
Treba istaknuti kako u skladu s Direktivom 1999/44/EZ, a koja je prenesena preko Zakona o obveznim odnosima u zakonodavstvo Republike Hrvatske, postoje određene zakonske obveze i potrošača i trgovca prilikom postupanja u sličnim slučajevima koji se mogu pojaviti tijekom poslovanja.
U slučaju postojanja eventualnog nedostatka robe prvi korak mora poduzeti potrošač podnošenjem svog prigovora trgovcu. Pritom potrošaču stoji na raspolaganju više opcija, prvenstveno zahtijevati popravak prodane robe ili zamjenu za ispravnu robu. Tek ukoliko isto ne bi bilo moguće potrošač može zahtijevati od trgovca sniženje cijene ili raskid ugovora.
Obvezu kako trgovac mora postupati prilikom rješavanja prigovora i zahtjeva potrošača za popravkom ili zamjenom robe, određuje Direktiva na način: „svaki [se] popravak ili zamjena mora izvršiti besplatno, u razumnom roku i bez značajnih neugodnosti za potrošača.“
Presuda Suda Europske unije u ovom sporu odnosi se upravo na razjašnjenje elementa besplatnosti i izbjegavanja značajnih neugodnosti za potrošača, a iz čega proizlaze dodatne obveze trgovca u pogledu:
(a) u kojem mjestu je potrošač dužan staviti trgovcu na raspolaganje robu kupljenu na daljinu
(b) koja stranka je dužna snositi troškove prijevoza robe do tako određenog mjesta te (c) kada potrošač može tražiti raskid ugovora i koje su posljedice postupanja trgovca protivno navedenim zahtjevima.
Što se tiče pitanja pod (a), odnosno mjesta u kojem bi se nedostatak trebao otkloniti, treba naglasiti kako i dalje ne postoji obveza trgovca da u svim slučajevima mora omogućiti otklanjanje nedostatka u mjestu boravišta potrošača, već je prihvatljivo da to bude mjesto sjedišta trgovca.
No Sud primjenjuje slijedeće kriterije kod ocjene prikladnosti tog mjesta navodeći: „To mjesto mora biti prikladno za osiguravanje besplatnog usklađivanja, u razumnom roku i bez bilo kakvih značajnih neugodnosti za potrošača, uzimajući u obzir prirodu robe i svrhu u koju je ta roba potrošaču potrebna.“ Stoga će dužnost trgovca ovisiti o okolnostima samog slučaja. Prvenstveno, ako je potrošaču moguće brže ostvariti svoja prava tako da robu preveze u mjesto sjedišta trgovca, takvo mjesto će imati prednost, a osobito u slučaju ako trgovac već raspolaže mrežom podrške nakon prodaje ili mrežom prijevoza koja je dostupna u mjestu u kojem se roba nalazi. Vezano uz kriterij izazvane neugodnosti, u pravilu, ako bi prijevoz robe potrošaču uzrokovao manje neugodnosti, poput pakiranja i slanja robe u mjestu gdje bi se nedostatak mogao ukloniti, Sud navodi kako je to prihvatljiv teret za potrošača. Bitno je da to ne bude značajna neugodnost, a što se određuje u skladu s naravi same robe. Sam Sud iznosi nekoliko kriterija za tu procjenu: „[roba] velike težine, velikog obujma, iznimne lomljivosti ili pak vrlo složenih zahtjeva povezanih s njezinim slanjem, svrhe za koju je prosječnom potrošaču potrebna, osobito uključujući njezinu prethodnu ugradnju.“ Za robu takvih osobina izglednije je kako će trgovac morati osigurati prijevoz do mjesta gdje će se uklanjanje nedostataka obaviti. Suprotno tome, slanje čvrste robe u sjedište trgovca, koja ne zahtijeva ni posebno rukovanje ni poseban način prijevoza, Sud ne smatra pretjeranom neugodnošću za potrošača i stoga kod takve robe, u pravilu prijevoz takve robe dužnost je potrošača.
Što se tiče pitanja pod (b), odnosno dužnosti snošenja predujma troška prijevoza, trgovac nije dužan predujmiti troškove prijevoza stvari do mjesta na kojem će se otkloniti nedostatak, već je to dužnost potrošača.
No, mora se istaknuti iznimka od tog pravila, a temeljem koje će ipak biti obveza trgovca snositi trošak predujma prijevoza. Naime, u slučaju kada bi troškovi prijevoza robe bili preveliki za potrošača, odnosno ako bi potrošač s obzirom na taj teret odustao od ostvarenja svojih prava. Nažalost, Sud u samoj presudi nije iznio jasnije kriterije od ovog za procjenu tog tereta, a kojima bi trgovcu olakšao postupanje. U slučaju nedoumica u pogledu ovog pitanja, trgovac bi trebao nastojati držati se kriterija koji se primjenjuju u pogledu određivanja mjesta kako su navedeni u točki (a), vodeći brigu o vrsti robe i teretu koji bi to nametalo potrošaču pazeći da taj teret ne bude prekomjeran i otegotan za ostvarivanje prava potrošača.
Pitanje pod (c) predstavlja važno upozorenje trgovcu pri postupanju.
Naime, u sporu između g. Fülla i trgovačkog društva Toolport upravo je neadekvatno postupanje tog društva po prigovoru potrošača dovelo do raskida ugovora. Toolport nakon zaprimljenog prigovora g. Fulla nije izvijestio potrošača o mjestu u kojem bi se mogao izvršiti pregled robe radi utvrđivanja nedostatka niti je poduzeo ijednu mjeru radi otklanjanja tog nedostatka. Iako je sukladno tumačenju Suda Europske unije raskid ugovora opcija koja se pruža potrošaču ukoliko druge mogućnosti usklađivanja nisu moguće, treba istaknuti ukoliko trgovac propusti poduzeti određene mjere u razumnom roku kako su opisane u ranijim točkama, potrošač u skladu s ovim shvaćanjem Suda ima pravo raskinuti ugovor. Iako se tijekom redovitog poslovanja javljaju neosnovani prigovori potrošača, trgovac je dužan postupati na način koji osigurava da se utvrdi eventualni nedostatak, a pritom poštujući izložene zahtjeve u pogledu određivanja mjesta na kojem će se nedostatak utvrđivati i poštujući pravila u pogledu snošenja predujma troška prijevoza.
Mislite li i dalje da su tekstovi presuda komplicirani?