Na koji način se na nepoštenu poslovnu praksu gleda u hrvatskom pravnom poretku?
Zbog iznimne fragmentiranosti uređenja zaštite potrošača u hrvatskome pravnom poretku, štura domaća sudska praksa upozorava na poteškoće u provedbi pravnih propisa.
Slučajevi u domaćoj sudskoj praksi u kojima se sudovi bave isključivo nepoštenom poslovnom praksom trgovaca su gotovo pa nepostojeći. Uglavnom je riječ o tužbenim zahtjevima podnesenima po nekim drugim pravnim osnovama u povodu kojih donesene odluke sudova ujedno prepoznaju i osvrću se na oblike nepoštene poslovne prakse.
Takav je i slučaj presude Vrhovnog suda RH (dalje u tekstu: VSRH) iz 2005. godine u kojoj je odbijena revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime nematerijalne štete i satisfakcije kao neosnovan.
Naime, tužitelj je sudjelovao u projektu ispitivanja tri dijetna pripravka jedne dubrovačke bolnice koja nisu dala rezultate te je zahtijevao isplatu od bolnice. VSRH je naveo da se: „S obzirom na činjenične navode, u konkretnom slučaju radi (se) o prijevari, ili tzv. zavaravajućem oglašavanju, sada uređenom Zakonom o zaštiti potrošača, kojim je tužitelj doveden u zabludu da će s pomoću tih dijetetskih proizvoda smršavjeti i upravo zbog toga je i kupio te proizvode.“
VSRH napominje da tužitelju u tom smislu na raspolaganju stoje lijekovi građanskog prava u obliku povrata cijene ili naknade materijalne i nematerijalne štete zbog narušena zdravlja, ali budući da tužitelj to nije tražio tužbenim zahtjevom, on je osnovano odbijen.
Nepoštena poslovna praksa se često javlja i u odnosima s operaterima elektroničkih komunikacijskih usluga.
Primjeri?
- Izdvajamo slučaj iz 2012. godine u kojem je Visoki upravni sud odlučivao o žalbi uloženoj na odluku HAKOM-a kojom se odbija zahtjev pretplatnika za raskid ugovora s operaterom Hrvatski Telekom d. d.
Iako se tužitelji pozivaju na zavaravajuće radnje operatera koji ih je lažno informirao o tome da nepotrošene mjesečne iznose mogu prebaciti u idući mjesec, sud, primjenjujući isključivo propise o elektroničkim komunikacijama, zaključuje da je riječ o obvezama proizišlim iz pretplatničkog ugovora i odbija tužbu kao neosnovanu.
- U slučaju iz lipnja 2018. godine Ustavni sud RH (USRH) odbija ustavnu tužbu tužitelja LIDL HRVATSKA d. o. o. k. d. podnesenu u povodu presude Visokoga upravnog suda RH.
Ona je pak rezultat žalbe na presudu Upravnog suda u Zagrebu na kojem je upravni spor bio pokrenut u povodu rješenja Državnog inspektorata RH u postupku zaštite potrošača kojim se trgovcu LIDL HRVATSKA d. o. o. k. d. zabranilo obavljanje zavaravajuće poslovne prakse. Naime, 2013. godine proveden je inspekcijski nadzor u kojem je utvrđeno da se trgovački lanac LIDL u dnevnim novinama koristi sloganima „Najbolje iz Hrvatske, najbolje iz Europe“, „Trajna EU sniženja“, „Dobrodošli u uniju niskih cijena“ itd. te da pojedine proizvode označava znakom zlatnog ruba s crveno-bijelom šahovnicom. Time je trgovac aludirao na geografsko podrijetlo svojih proizvoda i na njihovu kvalitetu koja nije bila ničim dokazana.
Slogani vezani uz sniženje cijena bili su suprotni odredbama tada važećeg ZZP-a iz 2007. o sniženju i rasprodaji, a znak kvalitete s crveno-bijelom šahovnicom kao takav nije odobrila Hrvatska gospodarska komora kao nadležno tijelo. Iz tih je razloga Državni inspektorat kaznio trgovca radi obavljanja nepoštene poslovne prakse te mu zabranio njezino obavljanje u budućnosti, dok je trgovac u takvu postupanju, kao i odlukama sudova koje su uslijedile u povodu tog rješenja, vidio povredu Ustavom RH zajamčene poduzetničke i tržišne slobode.
Što možemo zaključiti?
Kad govorimo o zaštiti prava potrošača, a posebno o nepoštenoj poslovnoj praksi, još uvijek postoje znatne poteškoće, ponajviše iz razloga što je pravni okvir fragmentiran, no pitanje je trenutka u kojem će trgovci shvatiti da je cilj Direktive, a i svih nacionalih zakona koji se tiču zaštite potrošača, uvesti poštenje u poslovanje trgovaca.
PRAKSA SUDA EU- izuzetno je važna!
Možemo li naučiti sve o nepoštenoj poslovnoj praksi samo na temelju primjera?
Primjer:
U predmetu tvrtke Dyson protiv BSH Home Appliances NV, tvrtka Dyson je smatrala kako društvo BSH provodi nepoštenu poslovnu praksu jer nije navelo informacije o energetskim svojstvima usisavača koje prodaje zbog toga što nije preciziralo koju je metodu ispitivanja primijenilo. Nadalje, tvrtka Dyson je smatrala da društvo BSH provodi nepoštenu poslovnu praksu zbog toga što je na pakiranje usisavača koje prodaje dodalo je druge informacije pored onih koje se moraju obvezno nalaziti na oznaci energetskog razreda usisavača.
Sud je u svojoj odluci naveo kako činjenica da potrošaču nisu pružene informacije o uvjetima ispitivanja koji su doveli do razvrstavanja u energetski razred naveden na energetskoj oznaci nije „zavaravajuće izostavljanje” u smislu te odredbe, te je nadalje zaključio kako energetska oznaka ne može biti dopunjena drugim simbolima kojima se priopćavaju iste informacije ako bi to prikazivanje krajnjeg korisnika moglo obmanuti ili zbuniti u pogledu potrošnje energije usisivača koji je predmet maloprodaje pri njegovoj uporabi.
Primjer:
U predmetu Prezes Urzędu Ochrony Konkurencji i Konsumentów protiv Orange Polska S. A., postavljeno je pitanje agresivne poslovne prakse s obzirom na to da je društvo Orange Polska sklapalo s potrošačima ugovore o pružanju telekomunikacijskih usluga i dodacima mijenjalo ugovorne uvjete, u okviru prodaje na daljinu putem internetske odnosno telefonske prodaje. Proces sklapanja odnosno izmjene ugovorâ putem internetske trgovine, između ostalog, uključivao je fazu sklapanja ugovora ili dodatka i eventualno isporuka proizvoda gdje prilikom potpisivanja ugovora ili dodatka, u prisutnosti dostavljača, potrošač izjavljuje da je upoznat s dokumentima koji su mu uručeni i da prihvaća njihov sadržaj, pri čemu potrošač u slučaju nepotpisivanja ugovora ili dodatka mora posjetiti fizičko prodajno mjesto ili izvršiti novu narudžbu internetskim ili telefonskim putem.
Sudu je postavljeno pitanje da li se u navedenim okolnostima radi o agresivnoj poslovnoj praksi.
Sud je odlučio kako navedeno postupanje ne predstavlja agresivnu poslovnu praksu u svim okolnostima ali predstavlja agresivnu poslovnu praksu ako potrošaču nisu unaprijed i na individualiziran način, među ostalim, na njegovu adresu elektroničke pošte ili adresu stanovanja, poslani svi modeli ugovorâ, ako je taj potrošač imao mogućnost da se prije posjeta dostavljača upozna s njihovim sadržajem ili ako trgovac ili dostavljač poduzimaju nepoštene radnje kojima se vrši takav pritisak na potrošača da je njegova sloboda izbora u znatnoj mjeri narušena, poput radnji koje potrošaču uzrokuju nelagodu ili ga ometaju u prosudbi glede odluke o poslu koju mora donijeti.
Primjer:
U predmetu koji se vodio protiv Canal Digital Danmark A/S, društva koje kupcima nudi televizijske programe, osobito pakete televizijskih programa, društvo je putem dva reklamna spota koja su se prikazivala na televiziji i internetu i tri oglasa na internetu, promoviralo televizijske pakete. Cijene pretplata su se sastojale od mjesečne i šestomjesečne naknade, no tijekom kampanje, mjesečne naknade su se najavljivale glasovno te je njihova cijena prikazana jasno dok je informacije o šestomjesečnoj „kartici“ nisu uopće bile iznesene, iznos kartice bio je naveden manjim fontom od fonta tarifa za mjesečnu naknadu te je u istom bio naznačen puni iznos koji potrošač mora platiti u prvoj godini pretplate.
Slijedom navedenog, postavljeno je pitanje da li se ovdje radi o nepoštenoj poslovnoj praksi, točnije zavaravajućem izostavljanju.
Sud je zaključio kako se u ovom predmetnom pitanju treba uzeti u obzir kontekst u kojem se ova praksa javlja, osobito ograničenja sredstava priopćavanja koje se koristi u svrhu te poslovne prakse, ograničenja prostora ili vremena koje to sredstvo priopćavanja uvodi kao i sve mjere koje je trgovac poduzeo kako bi na druge načine informacije učinio raspoloživima za potrošače, čak i kada takav zahtjev ne proizlazi izričito iz teksta nacionalnog propisa o kojem je riječ. Nadalje, zaključio je kako se rastavljanje cijene proizvoda na više elementata i isticanju jednog od njih, može smatrati zavaravajućom poslovnom praksom jer može, s jedne strane, stvoriti pogrešan dojam kod prosječnog potrošača da mu je ponuđena povoljna cijena i, s druge strane, navesti ga da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta u glavnom postupku. Zavaravajućim izostavljanjem smatra različito prikazivanje mjesečne i šestomjesečne naknade.
